O KANTONU

PRIVREDA

Područje Tuzlanskog kantona raspolaže raznovrsnim resursima, na čemu je izrastao širok dijapazon industrijske proizvodnje. Ugalj i kamena so dva su najvažnija mineralna resursa ove regije. Solno ležište je jedino ove vrste u Bosni i Hercegovini, dok je prema rezervama uglja ovaj prostor najveće energetsko područje Bosne i Hercegovine. Geološke rezerve mrkog uglja u Tuzlanskom bazenu procijenjene su na oko 316 miliona tona, a lignita na oko 2,66 milijardi tona, što čini 24% rezervi mrkog i oko 60% rezervi lignita u Bosni i Hercegovini. Na lokaciji višestoljetne eksploatacije soli preostale industrijske rezerve soli procijenjene su na oko 4,5 miliona tona. Područje Tuzlanskog kantona ima znatne rezerve i drugih minerala: kvarcnog pijeska (geološke rezerve 5,8 miliona, a eksploatacione 4,3 miliona tona), kamenih agregata (tehničkog građevinskog kamena na lokaciji Srebrenika 25 miliona tona, magnezita, krečnjaka, laporca i gline. Poljoprivredne površine zauzimaju 49% teritorije Tuzlanskog kantona, što je preko jedne trećine ukupnih poljoprivrednih površina Federacije Bosne i Hercegovine 93% obradive površine - 136.000 hektara, ostalo su pašnjaci, bare i trstici. Pod šumama je oko 133.000 hektara, najviše, na područjima općina: Kladanj, Živinice i Banovići. Drvna masa procijenjena je na 17,2 miliona m3. Kanton raspolaže i značajnim hidropotencijalom. Hidrografska mreža površinskih tokova relativno je razgranata. Najznačajniji vodotoci su rijeke Spreča, Tinja i Drinjača. Najvažniji vodni resurs je akumulacijsko jezero Modrac u Lukavcu, zapremine 100 miliona m' vode i površine 17 km2. Modrac osigurava tehnološke vode za industriju Tuzle i Lukavca. Na području Kantona su i akumulacijska jezera Hazna i Vidara u Gradačcu, izgrađena zbog zaštite naselja i osiguranja vode za domaćinstva te jezero Sniježnica akomulirano za potrebe Termoelektrane Ugljevik. Za obezbjedenje naselja pitkom vodom koriste se i podzemne vode sa nekoliko izvorišta.

INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA I RUDARSTVO

Najvažnija privredna grana Tuzlanskog kantona je industrija. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu industrija je apsorbirala 75% privrednih investicija, zapošljavala 58,5% radnika i davala 45,8% narodnog dohotka na prostoru današnjeg Kantona.
Od ukupno zaposlenih na području Tuzlanskog kantona u 2005. godini najviše je zapošljavalo rudarstvo 12,59%, hemijska industrija 4,79%, metaloprerađivačka i elektro industrija 4,0%, industrija obuće i tekstila 4,62%, industrija građevinskog materijala i građevinarstvo 1,70%. Fizički obim proizvodnje i korištenje kapaciteta kod većine privrednih društava su u trendu povećanja i kod velikog broja korištenje kapaciteta je preko 50%.
Dugovanja imaju i dalje trend rasta kao i prethodnih godina, i veća su za 19% u odnosu na 2004. godinu. Najveće povećanje je po osnovu kreditnog zaduženja i dugovanja po osnovu dobavljača. Ukupan prihod je veći za 81% od ostvarenog u 2004. godine. Sve grane, osim industrije obuće i tekstila ostvarile su veći ukupni prihod u odnosu na 2004. godinu. Industrija obuće i tekstila ostvarila je prihod na nivou 2004. godine. Zaposlenost je smanjena za 5%, a uposlenost za 3%.

PROIZVODNJA I PRERADA UGLJA

Rudari Tuzle, Banovića, Živinica, Lukavca i šireg gravitacionog područja su, od 1885. do 1992. godine, iskopali oko 300 miliona tona uglja - oko 200 miliona tona lignita i 100 miliona tona mrkog uglja: Proizvodnja mrkog uglja u Tuzlanskom bazenu činila je 37% ukupne proizvodnje u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i oko 50% u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini; proizvodnja lignita činila je 16% proizvodnje u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i čak 95% u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Rudnici uglja u Tuzlanskom bazenu su prije agresije proizvodili oko 3,9 miliona tona mrkog uglja godišnje i do 5,8 miliona tona lignita. Postrana proizvodnja odvija se u veoma složenim uslovima i dostiže ( 1997.) preko 1.500.000 tona. U periodu I-XII 2005.godine Rudnici uglja “Kreka” u Tuzli smanjili proizvodnju za 5 %, dok su Rudnik uglja “Djurđevik” u Djurđeviku i RMU “Banovići” povećali proizvodnju za 9 % odnosno 8% u odnosu na isti period 2004. godine. Tako je u ovom peridu ukupno proizvedeno 3.949.282,90 tona uglja, što je za 72.299,35 tona uglja ili 1,8 % više u odnosu na prethodni period. Navedeni podaci ukazuju na konstantan porast ukupne proizvodnje uglja u poslednjih nekoliko godina.
Nosilac proizvodnje u preradi uglja bio je Koksnohemijski kombinat Lukavac, koji je do 1992. godine zapošljavao 3.200 radnika. Njegova izgradnja započeta je 1949., a završena (osnovna postrojenja) I 952. godine. Vlastita proizvodnja koksa za metalurgiju, livarstvo i druge potrošače bila je veoma značajna. Rast potreba domaćeg tržišta, a dijelom i izvozne mogućnosti, nametnule su povećanje kapaciteta prerade kamenog uglja. Početni kapaciteti Koksare - dvije koksne baterije po 200.000 tona godišnje uvećavaju se izgradnjom treće ( 1964.), a zatim i četvrte baterije od 700.000 tona godišnje (1975.). Gradnja pete baterije započeta je 1986. godine i do agresije je dovršena približno 90%. Povećanjem proizvodnje koksa stvoreni su uslovi za razvoj karbohemije. Fabrika za preradu sirovog benzina, kapaciteta 24.000 tona godišnje, izgrađena je 1956. godine pa je osvojena proizvodnja čistog benzena, toluena i solventa. Destilacija sirovog katrana, 50.000 tona godišnje, realizirana je 1957. godine; fabrika sintetskog fenola - 1963; anhidrid maleinske kiseline - 1979; fabrika azota, 90.000 tona godišnje, 1960. godine. Koksno-hemijski kombinat Lukavac je u toku agresije potpuno obustavio proizvodnju. Štete na postrojenjima su velike. Radi se na njihovom osposobljavanju i ponovnom pokretanju, ali sve to uveliko zavisi od obnavljanja željezničkog saobraćaja. Prioritet u obnavljanju daje se petoj koksnoj bateriji.
U 2005. godini održana je proizvodnja koksa i hemijskih proizvoda kao nus proizvodnje koksovanja i značajno povećana proizvodnja i plasman soda. Ukupno ostvareni prihod grane je 2,47 puta veći u odnosu na 2004. godinu dok je izvoz povećan za 3,55 puta.
Poslovanje «GIKIL-a» odvijalo se u veoma složenim uslovima.
Naime, tokom cijele godine povećavo se debalans u cijenama koksa i uglja za koksovanje tako što je cijena koksa padala, a cijene ugljeva rasle. U ovom proizvodnom dijelu ostvarivan je gubitak koji se nije mogao nadoknaditi kroz proizvodnju hemijskih proizvoda u pogonima ovog društva. Tek krajem godine uz velike napore i razumijevanje dobavljača i davaoca usluga, cijena uglja i koksa dovedene su na isti nivo čime se samo ublažava stanje, a ne rješava ovaj problem..
Proizvodnje đubriva (KAN i NPK), AMK, i proizvoda destilacije katrana kamenog uglja odvijala se shodno raspoloživim količina sirovine i mogućnosti plasmana.
Obezbijeđena su sredstva za ulaganja u zamjenu benzola sa Butan-gasom kao sirovine za proizvodnju Anhidrida Maleinske kiseline. Takođe značajna ulaganja izvršena su u popravljanje ekološkog sistema.

PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE

Proizvodnja električne energije na ovom području ima dugu tradiciju. Prva električna centrala u Tuzli izgrađena je 1905. godine i služila je za potrebe prvih industrijskih kapaciteta. Termoelektrana u Banovićima podignuta je 1952. godine, kapaciteta 2,5 MW a u razdoblju od 1963. do 1978. godine izgrađen je najveći energetski kapacitet u Bosni i Hercegovini - Termoelektrana Tuzla snage 779 MW Izgrađena su još dva kapaciteta i to u Koksno-hemijskom kombinatu Lukavac (16,5 MW) i u Fabrici sode Lukavac (7,2 MW) radi podmirivanja vlastitih potreba. Termoelektrana Tuzla prije rata je proizvodila 3.800 gWh električne energije godišnje. Tokom rata proizvodnja je jako reducirana, dijelom zbog nedostatka uglja, dijelom zbog nemogućnosti plasmana, održavanja i nedostataka repromaterijala. 2005. godinu karakteriše relativno stabilan rad elektroenergetskog sistema. TE Tuzla i Elektrodistribucija Tuzla ostvarile su planske zadatke proizvodnje i distribucije energije. Realizacija Akcionog plana restrukturiranja elektroenergetskog sektora kasni ali će biti nastavljena u narednom periodu jer se moraju sprovoditi direktive Evropske unije.
U 2005. godini formirana su regulatorna tijela za električnu energiju u skladu sa zakonom propisanim procedurama. U 2006. godini očekuju se nove tarife za obračun utroška električne energije. Ovaj proces po prvi put rade regulatorna tijela entiteta i države. Uvodi se neovisni operator sistema kao u svim državama Evropske unije .
Dugovanja privrede Tuzlanskog kantona za utrošene energente iz predhodnog perioda nisu smanjena pa se dosta vremena utrošilo na riješavanju ovog problema. Najveći dužnici Elektroprivredi BiH su: Polihem, Fabrika sode, Solana, Rudnik soli Tušanj, Koksna industrija, Centralno grijanje Tuzla čiji saldo dugovanja iznosi preko 20 miliona KM

SONO-HEMIJSKA INDUSTRIJA

Na bazi soli i intermedijera, na užem prostoru Tuzlanskog bazena, još od kraja devetnaestog stoljeća počela se razvijati skupina tehnološki međuzavisnih i ekonomski povezanih industrijskih kapaciteta i to: eksploatacija slane vode i kamene soli (u Rudniku Tušanj), finalizacija slane vode u vakumiranu so za jelo (Fabrika soli Tuzla) i industriju (Polihem Tuzla), proizvodnja soda-proizvoda: kalcinirane sode, kaustične sode i bikarbona sode (Fabrika sode Lukavac), proizvodnja hlora, propilen oksida, poliola (Polihem Tuzla), proizvodnja toluendiizocijanata (Izocijanatna hemija Tuzla), proizvodnja deterdženata i kozmetike (DITATuzla).Ove industrijske kapacitete od 1970.godine organizaciono objedinjuje SODASO HoldingTuzla. Rudnik soli Tušanj bio je nositelj eksploatiranja slane vode i kamene soli. Prosječna godišnja proizvodnja slane vode u Rudniku je prije rata iznosila 2,6 miliona m'. Iz sonog ležišta uTuzli vrši se i eksploatiranje kamene soli za industriju i stočnu hranu. Proizvodni kapacitet Rudnika Tušanj na postojećem ležištu je 150.000 tona kamene soli godišnje. Zbog ekoloških razloga i iscrpljenosti postojećeg ležišta, orijentacija je na novo Iežište Tetima čije je otvaranje u završnoj fazi. Novi razvojni pravac Fabrike soli su proizvodi na bazi soli: infuzioni rastvori, začini, specijalne vrste soli.
Za prerađivačke kapacitete hemijske industrije Rudnik soli “Tušanj” je u 2005.godini proizveo 1.082.732 m3 industrijske slanice što je 8 % manje u odnosu na isti period u 2004. godini. Eksploatacija industrijske slane vode vršena je na pogonima Hukalo-Trnovac i novootvorenom rudniku soli Tetima. Iako su Solana Tuzla i Fabrika sode Lukavac u posmatranom periodu povećale proizvodne kapacitete, iz podataka se vidi da je proizvodnja slanice smanjena za 8 % u odnosu na prethodni period, što stvara određene nejasnoće. Međutim, kada se zna da je u prethodnom periodu vršeno potapanje jame Rudnika soli «Tušanj» industrijskom slanom vodom to je jasno zašto se proizvodnja industrijske slanice u tom periodu morala povećati.
U 2005. godini proces kontrolisanog izluživanja sa povremenim prekidima vršen je na bušotinama B-78, B-86, B-87 i B-97 na rudniku soli «Tetima». Završeno je bušenje i opremanje istražno-eksploatacione bušotine B -77, nakon čega je izvršeno puštanje u probni rad -uvodno izluživanje.
Finaliziranje slane vode, uz amonijak i ugljendioksid, kao sirovinske komponente, više od 100 godina vrši se u Fabrici sode u Lukavcu, jedinoj ove vrste u Bosni i Hercegovini. Od početnih 10.000 tona sirovog bikarbonata u 1893. godini, devedesetih godina ovog stoljeća stiglo se do 285.000 tona godišnje.
«Fabrika sode» Lukavac u odnose na uslove u kakvim je poslovala imala je značajan iskorak u poslovanju kada se komparira sa istim periodom iz 2004. godine. Povećan je fizički obim proizvodnje u prosjeku za preko 2,7 puta. Obezbijeđeno je tržište za plasman kompletne proizvodne. Cijene su povećane u odnosu na prethodni period, čime je ukupno stanje popravljeno. Zbog velikih obaveza i hroničnog nedostatka obrtnih sredstava i drugih problema koji prate ovu vrstu proizvodnje, pogotovo u našim uslovima, ostvareni nivo proizvodnje nije bio dovoljan za pozitivno poslovanje društva.
Sa stabilizacijom proizvodnje i izlaskom na svjetsko tržište porastao je interes za ulaganja u ovu fabriku kod strateških investitora. Naime u toku godine nekoliko njih uputilo je pisma namjere i vođeni su razgovori po tom osnovu. Velika dugovanja su bila razlog za nepotpisivanje Ugovora.
Proizvodni sono-hemijski kompleks SODASO je na bazi soli i njene prerade kao i drugih komponenti, realizirao svoje strateško opredjeljenje - ušao je u oblast poliuretana. Proizvodnja deterdženata u Tuzli osvojena je 1987. godine. Kapacitet Fabrike DITA je 50.000 tona godišnje. Realiziran je i novi razvojni pravac - kozmetika. Polovinom 2005. godine dionice Fabrike «Dita» preuzeo je strateški investitor «Lora» iz Sarajeva sa svim obavezama koje su bili preuzeli radnici prilikom privatizacije, kao i one koje su nastale poslije ovog procesa. Od dana preuzimanja evidentan je trend poboljšanja i stabilizacije društva u komercijalnom i proizvodnom pogledu.

METALNA I ELEKTRO-INDUSTRIJA

Mehanička radionica za održavanje opreme rudnika uglja i soli; osnovana 1936. godine, prerasla je 1959. godine u industriju rudarskih mašina, odnosno u industriju mašina i livnicu i u Tvornicu transportnih uređaja Tuzla ( 1970.). Iz okrilja radionica mašinskog i elektroodržavanja izrasle su firme: "Rudarinvest" Banovići, "Elektroremont" Banovići, "Helios" Banovići, a zatim i potpuno nove: "Remontmontaža" Tuzla, "Fering" Gračanica, "Izolacija" Tuzla, "FAKOL"Lukavac, "Alfami" Živinice, "Tesla" Brčko, "Elir" Tuzla, "Unistok" Kalesija,"Dalekovodmontaža"TuzIa,TMD Gradačac, TMP Srebrenik...
U metaloprerađivačkoj i elektroindustriji veći fizički obim proizvodnje ostvarilo je 13 društava, dok je korištenje kapaciteta veće ili na nivou 2004.godine ostvarilo 8 društava, od ukupno 11. Međutim sa aspekta ostvarenog ukupnog prihoda ove grane stanje je mnogo bolje. Naime, ukupni prihod u odnosu na 2004. godinu veći je za 2,08 puta. Povećanje prihoda bilo je i u 2004 u odnosu na 2003 za 40%, a 2003. godini u odnosu na 2002. godinu od 12%. Društva «TMD» Gradačac i «Umel» Tuzla ostvarila su prihod koji je veći od 100% u odnosu na prošlu godinu. To govori u prilog tome da je u određenim privrednim društvima došlo do stabilizacije proizvodnje, a time i općeg stanja. Samo četiri (4) društva su ostavarila plan proizvodnje, što je posljedica nerealnog planiranja. Dobitak u poslovanju ostvarilo je sedam (7) društava.
U dva društva nije bilo proizvodnih aktivnosti (Unioninvest “Elektro” i “Mašinska” montaža).
Dobre rezultate postiga su: “TMD“ Gradačac, “Umel“ Tuzla, «Tok» Kalesija, “Dalekovodmontaža“ Tuzla, “Rudarinvest“ Banovići, “Revom“ Duboštica, “Elektroremont“ Banovići.
Zaposlenost je smanjena za 2%, dok je uposlenost ostala na istom nivou kao u 2004. godini.
Uvoz je povećan za 4,65 puta, dok je izvoz povećan za 2,91 puta. Vrijednost izvoza predstavlja 72% ostvarnog ukupnog prihoda ovih privrednih društava. Ova grana imala je povećanje spoljnotrgovinske razmjene i u prethodnom periodu.
Dugovanja su povećana za 18% dok su potraživanja povećana za 8%.
Na osnovu iznesenih podataka može se zaključiti da je stanje znatno bolje nego što je bilo u prošlom periodu i da je nastavljen trend poboljšanja ukupnog stanja u ovoj grani.
Veoma složeno stanje vladalo je u «TTU» i »Livnici» Tuzla gdje je u ranijem periodu došlo do jednostranog raskidanja ugovora o privatizaciji od strane Agencije za privatizaciju. Razlog je bio neispunjavanja ugovorenih obaveza. Okončanje sudskog spora nije završeno, što je dodatno otežalo stanje pogotovo sa aspekta nemogućnosti privatizacije društava. Stanje je nešto poboljšano u drugoj polovini godine sa dolaskom novog menadžmenta u ova društva.
Kada su u pitanju «Livnica» Tuzla i «TTU» Tuzla ohrabruje saznanje da postoji tržište za ove vrste proizvodnji. Uložena su određena sredstva za revitalizaciju dijela postrojenja a sve u stvaranja uslova za veću proizvodnju.
DRUGE INDUSTRIJSKE GRANE
Na bazi nalazišta kvarcnog pijeska, tehničko-građevinskog kamena, opekarske gline i magnezita razvila se industrija građevinskog materijala: cementa, siporeksa, betonskih proizvoda. Zbog posljedica rata ove industrijske grane su u 1997.godini koristile svoje kapacitete tek 20% u odnosu na predratne. Obnova kapaciteta i uvođenje u proizvodnju su u toku. Na drvnoj sirovinskoj bazi razvila se industrija prerade drveta. Nažalost, to je uglavnom na nivou nižih faza prerade. Nositelji razvoja drvne industrije su "Konjuh" Živinice i "Sokolina" Kladanj. Oni danas svoje kapacitete koriste oko 30%. "Konjuh " ima najrazvijeniji tehnološki proces - od prerade trupaca do finaliziranja. Fabrika stolova u živiničkom "Konjuhu" je jedna od najvećih u Evropi: 500.000 stolova i 400.000 stolica godišnje. Proizvodnja tekstila i obuće spadala je u red najpropulzivnijih grana industrije. Ona danas radi sa 50% kapaciteta. Angažirana je uglavnom na lohn-poslovima. Proizvođači obuće upošljavaju 80% do 90% svojih kapaciteta, ali sa malim profitnim efektima.


OSTALE PRIVREDNE OBLASTI

Građevinarstvo je, do agresije, ostvarivalo 9-11% društvenog proizvoda i angažiralo 12-15% ukupne radne snage. Pad investicione aktivnosti u postdaytonskom periodu doveo je ovu granu u nezavidnu poziciju, naročito velike sisteme. U saobraćaj je u doratnom periodu investirano čak 7,9% ukupnih privrednih investicija. Ratna djejstva ne samo što su prekinula pozitivni trend moderniziranja transportnih kapaciteta, već su neke saobraćajne kapacitete devastirala do mjera neupotrebljivosti. To je naročito izraženo u željezničkom saobraćaju. Neprohodnost drumskih saobraćajnica bitno usporava obnovu i razvoj ukupne privrede. Broj drumskih teretnih vozila i njihova tonaža, bilježe izvjestan napredak. Uključivanje u redovni civilni saobraćaj Aerodroma Tuzla doprinijeće poboljšanju veza sa svijetom. Proizvodne mogućnosti poljoprivrede limitirane su karakteristikama brdskog rejona kome pripada većina općina Kantona. Poljoprivredna proizvodnja u predratnom vremenu davala je 10% društvenog proizvoda. Agresijom poremećena demografska slika Kantona rezultirala je nepovoljnim odnosom poljoprivredne površine i broja stanovnika. Primjeri nekih zemalja u kojima je ovaj odnos još nepovoljniji govore da se uz uređenost zemljišta, suvremenu agrotehniku i dobre vodne režime mogu osigurati dovoljne količine hrane, posebno mesa i mlijeka. U privatnom vlasništvu je 90% poljoprivrednih površina. Poljoprivredna dobra "Spreča" i "Posavina" imaju kapacitete za proizvodnju značajnih količina žitarica, krmnog bilja, mesa i mlijeka. U voćarstvu su posebno značajna područja Čelića, Gradačca, Srebrenika i Gračanice. U Srebreniku postoji veliki voćni rasadnik, koji godišnje proizvede i do 250.000 sadnica. Turizam je do rata bio najnerazvijenija grana privrede. Uzrok tome može biti i velika ekološka zagađenost dobrog dijela područja Kantona. Nešto više pažnje posvećivalo se lovnom turizmu. Konjuh i Majevica pružaju mogućnosti za razvoj ovog turizma. Jezero Modrac je najznačajniji turistički kapacitet. Odmor i rekreacija na vodi te ribolovni turizam na Modracu imaju izuzetnu perspektivu. SPOLJNOTRGOVINSKA RAZMJENA
Vrijednost izvoza privrede Tuzlanskog kantona u periodu 1986. - 1990. godina iznosi 700 miliona USA dolara. Na konvertibilno tržište izvezeno je 85% ukupnog izvoza. Najveći dio uvoznih potreba u predratnom periodu odnosio se na opremu za rudnike, građevinsku i poljoprivrednu mehanizaciju, ugalj za koksovanje, sirovine za hemijsku industriju... Sadašnja ponuda roba za izvoz veoma je ograničena: proizvodi drvne, tekstilne, kožarske i industrije nemetaIa. Vrijednost uvoza je u 1996. godini deset puta veća od izvoza. Pa ipak, učešće ovog Kantona u ukupnom izvozu Federacije raste od 11,6% u 1995. na 21,6% u 1996. godini. Trend uvoza je u padu: od 28,2% u 1995. na 18,6% u 1996. godini.
Ukupan uvoz resorne oblasti u 2005.g. iznosio je 280,5 miliona KM, što je za 2,8 puta veće ostvarenje uvoza od ostvarenog u 2004. godini.
Od ukupnog prihoda ostvarenog u 2005. godinu 1.050.127.522 KM, od plasmana na ino- tržište ostvareno je 378,7 miliona KM ili 36%. Od ostvarenog ukupnog prihoda na uvoz je utrošeno 26,6% ili 280,5 miliona KM.
Međutim ako sagledamo samo sektor industrije u izvozu je ostvareno 61,7% od ukupnog ostvarenog prihoda. Komparirajući uvozne i izvozne rezultate može se konstatovati da je izvoz veći za 35%.
Kada se posmatraju izvozni rezultati po sektorima povećanje izvoza za 45% ostvarilo je rudarstvo, ali je izvoz izjednačen sa uvozom. Energetike je ostvarila manji izvoz i to za 54% što je odraz povećanja potrošnje u domaćoj industriji.
Granski posmatrano za industriju najveći izvoz je ostvaren u hemijskoj industriji i to 187,4 miliona, što je u odnosu na ostvareni izvoz u 2004. godini povećanje za 3,55 puta. Kod metaloprerađivačke industrije izvoz u 2005. godini je veći za 2,91 puta u odnosu na ostvareni izvoz u 2004. godini i iznosi 119,4 miliona. Najveći izvoznci, po vrijednosti izvoza, u hemijskoj industriji su «GIKIL», «Fabrika sode» i «Solana» u metaloprerađivačkoj i elektro industriji „TMD“ Gradačac, ”TOK” Kalesija, „Alfe-Mi“ Živinice, “Livnica” čelika Tuzla, «Remontmontaža» Tuzla.
Povećanje izvoza u odnosu na 2004. godinu, od 18%, ostvarila je industrija građevinskog materijala. U ovoj grani, pored dobrih poslovnih rezultata, «Ingram» Srebrenik postiže dobre i izvozne rezultate.
Pored energetike pad izvoza zabilježile su industriji obuće i tekstila za 16% i grafička industrija za 132%.

DOSTIGNUTI OPŠTI NIVO RAZVIJENOSTI I OBILJEŽJA PROSTORNOG ASPEKTA RAZVOJA

U 1990. i 1991. godini društveni proizvod na području koje danas obuhvata Tuzlanski kanton bio je 3.700 DM godišnje, što je za 200 DM manje od prosjeka za Bosnu i Hercegovinu. To znači da je ovo područje, i pored važnih razvojnih pretpostavki, imalo status nerazvijenog. Uzrok njegovog dugotrajnog zaostajanja je u politici bivše zajedničke države - bazno-proizvodnoj orijentiranosti i strukturi privrede. Agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ovo područje je, kao i cijela država, pretrpjelo ogromna razaranja i gubitke u Ijudstvu. Društveni proizvod po stanovniku je drastično opao. Nakon poslijeratne obnove i izgradnje infrastrukture, adekvatnog izbora pravca proizvodne orijentiranosti - zavisno o stanju sirovinskih resursa, Ijudskih potencijala, postojećih kapaciteta; zatim privatizacije, razvoja poduzetništva, tehničkog i ekonomskog povezivanje sa preduzećima - nosiocima razvoja, bilo je posebno je važno pitanje podsticanja bržeg razvoja ovog područja. Isto tako važno je i pitanje razvoja onih općina koje su i prije rata bile nerazvijene, a u ratu pretrpjele velika razaranja (Gradačac, Čelić, Kalesija i Kladanj). Pri plasmanu sredstava kod investiranja potreban je selektivan pristup. Prioritet zaslužuju oni projekti koji osiguravaju najveći doprinos promjeni privredne strukture: osvajanje izvozne proizvodnje, povećanje broja zaposlenih, supstitucije uvoza, potpunije korištenje raspoloživih kapaciteta i brži obrt kapitala.
Privreda Tuzlanskog kantona je dio privrede BiH i kao takva ovisi od ostvarenih kretanja u privredi BiH i doprinosi tom ostvarenju. Takođe veliki uticaj ima i stanje u privredi bližeg i šireg okruženja na koje je naslonjena privreda ovog Kantona.
Ostvarena efikasnost privređivanja resornog dijela industrije i rudarstva na području TK-a u postratnom periodu rezultat je uticaja brojnih faktora sa većim ili manjim efektima djelovanja.
Većina privrednih subjekata radili su programe konsolidacije, ali postavljene ciljeve i želje nisu u potpunosti mogli realizovati usljed nedostatka tržišta, kapitala, velike zaduženosti, zastarjelih tehnologija itd.
Zbog toga su većina od njih primorana da parcijalno, umjesto kompleksno rješavaju probleme iz poslovne aktivnosti.
Preduzeća resorne oblasti, prema izvještajima za 2005.god. ostvarila su ukupni prihod u iznosu od 1.050.127.522,00 KM.
U odnosu na isto razdoblje prošle godine ukupan prihod je veći za 33% od prošlogodišnjeg. U ostvarenom poslovnom rezultatu rudarstvo participira sa 23%, energetika sa 26%, a industrijske grane sa 51%.
U masi ukupnog prihoda resorne oblasti različito je učešće pojedinih preduzeća. Najznačajnije mjesto pripada Termoelektrani Tuzla sa 240,8 miliona KM prihoda(23%) , zatim Koksnoj industriji GKIL-u Lukavac sa 169 miliona KM prihoda ili 16% od ukupnog prihoda, «Rudnicima uglja Kreka»” u Tuzli sa 99 miliona KM (9%), «TMD»Gradačac sa 99 miliona KM, RMU Banovići sa 94 miliona KM ili 8,9% od ukupnog prihoda, zatim ”Fabrici cementa” Lukavac (54 milion KM ili 5 %), “Ingram” Srebrenik (15 miliona KM ), Solana Tuzla ( 21 miliona KM ).